etnički nekorektno

Les mains dans les poches

27.11.2007.

Etnicki nekorektne price iz bolnice. I jedan susret trece vrste.

Prica prva. Iako se desila nakon druge. :)

Jedan dan mi uvoze novu, tek porodjenu cimerku u sobu. Prelijepo, sitno celjade crne kose, bijele puti i plavih ociju. Ne razumije ni rijeci od onoga sto joj sestrica govori i pokusava joj to docarati na svom jeziku. U pomoc joj priskacu moji roditelji, koji mi bijahu tada u posjeti, koristeci se svojim indijanskim poznavanjem njemackog, a djevojce, cuvsi ih, olaksano uzviknu: "Hvala Bogu, Srbi!"

Vjerovatno je samo Bosancim svojstveno da ne reaguju tu agresivno, vec sasvim povuceno i samo blago cinicno: "Srbi nismo, ali se ipak razumijemo."

Kasniji mamin komentar: "Kako je dijete glupo..."

Ili je glupo, pa neoprezno, ili skucenih vidika, ili opasno infiltrirano... Ili se to sve prozima. Nebitno, nije mi sada do analize.

Kada je otisla moja, a dosla njena posjeta, desio se susret trece vrste. Dosao joj muz sa nekom mladjom zenom ili starijom djevojkom (da budem do kraja nekorektna). MuVali se po sobi, a ja koristila rijetke trenutke u kojima mi je cedo bilo mirno i mazila se sa njim. A onda je doslo vrijeme da popijem svoje lijekove koje nisam mogla dokuciti, jer mi je dijete bilo u rukama, pa sam zamolila djevojku u posjeti, koja je stajala u blizini, da mi ih dohvati. Na nasem jeziku. A ona me samo blijedo gledala i uputila upitan pogled mojoj cimerki, Hvala-Bogu-Srpkinji, koja mi je zatim objasnila da me djevojka ne razumije i da zna samo njemacki. Aha, rekoh, nije problem, te zamolim na njemackom, dobijem svoje tablete i zahvalim se. A onda djevojka sjede opet na krevet moje cimerke i nastavi sasvim regularno da prica sa njom na NASEM jeziku, srpskom, cemu god BA! Ja gledam sa nevjericom, otvorila usta, rijeci jedna drugu preskacu, ne zna se koja bi prije, hocu da upitam, zaustila, trazim prikladnu formulaciju, kad me djevojka pretece. Obrati mi se opet na njemackom i zamoli me da svojoj cimerki prevedem na nas jezik kako ona jos i ne zna u kako se otkacenu porodicu udala... I prevedem ja, sve misleci da lebdim, da sam na drogama ili nesto, da mi se ovo zapravo ne dogadja. :)))) I pomislim na kraju malo trezvenije, vala bas je u pravu, totalno otkacena porodica puna dilajli.

------

Prica druga. Iako se desila kao prva.

Sjedim, opet sa roditeljima, u bolnickoj trpezariji u koju se takodjer primaju posjete i gnjavim onaj spinat i ukisnule borovnice koje mi je svekrva sama gazala. :))) (Mozda naslucujete, bila sam opasno anemicna.) U prostoriju ulaze sa jednom porodjenom majkom muskarac sa dva djecaka i jedna starija zena, od knap 60 godina, sijede, kratko na musku osisane kose, u crnini. Slika i prilika bosanskih Hrvatica iz Hercegovine u godinama. Ne znam kako ih razdvajam od Joke iz Gunja (kod Foce), ali eto razdvajam. Djecaci su mirni i sjede na stolicama blizu moga tate, koji utom stavi ruku na rame onom malo vecem djecaku, koji sigurno nema vise od 8 godina, a mozda nema ni toliko, ali je krupan, pa djeluje kao da ima 8 :)), i rece mu, ti si sigurno Bosanac. Dijete se ishavijesti, poce bacati poglede u krug svoje porodice, a ja ne mogodoh odoljeti, pa rekoh, ne smije da kaze. I on na kraju rece, jesam. Kaze tata, jastaradi, ovakva pleca moze imati samo Bosanac. I tek tada se razli na svim licima osmijeh odobravanja.

------

Nije se vise nista desilo. Od Turkinja, osim onih pravih, nije bilo drugih mimo mene ;))), tako da vam tu nemam sta ispricati.

26.11.2007.

"Diplomski sam pisao u maminom stomaku" - 2 verzije

Mada ja zapravo sve vise i vise i vise mrzim histerije modernog vremena koje se razvijaju oko djece, gdje svako svakome pametuje, po mogucnosti u skupim knjigama o odgoju djece jos u stomaku, o tome kako majka treba razumjeti "jezik" svoga djeteta vec u njegovoj starosti od jednog sata, i nepobitno je naravno da dijete komunicira vec tada sa tobom i to vjerovatno pokusava da ti saopsti nesto o nuklearnoj fizici, samo ti to ne kontas, i mada mi se vec pocinje gaditi ta po meni bolesna ambicioznost majki koje trckaraju uokolo i ne prestaju pricati o tome koji vokal njihovog bepceta znaci ovo ili ono, i kako su one naravno vec par sedmica nakon poroda savrseno skuzile znacenje svakog produciranog vokala i jednostavno ni u cemu vise ne grijese (po meni samo haluciniraju zbogradi nespavanja), ne podnosim ni onu drugu krajnost na kojoj su odgojene cijele generacije iza nas (a mozda, ma sta mozda, sigurno i moja).

To ti je ono vidjenje po kojem beba nije ni za sta drugo u stanju osim da spava, i ha progleda, stvori se cijela ceta nena, nana (ovisno o tome kako koja hoce da ju se zove), pranena, tetki i rodica da natjeraju dijete da opet zaspi, i to obavezno ninajuci ga sto zustrije dal u rukama, dal na nogama, jer svaka ima svoj metod.

I onda, kada te iste zenske ne vide dijete par sedmica ili samo par dana, koje je dijete eventualno provelo mazeci se sa mamom, koja se tu i tamo poigra ipak sa njim iako je beba ;) i ne pokusava ga samo osamutiti ninanjem, mozete cuti milion uzvika iznenadjenja o tome sta "danasnja djeca" sve znaju i milion izjava kako se ta ista danasnja djeca radjaju sva sa vec zavrsenim fakultetom.

...

Sta da vam kazem osim: pitajte MENE za zlatnu formulu :-P.

23.11.2007.

Drage buduće mame!

Moje vjerne čitateljke. Vas par. :)

Ili: Šta vam možda nisu rekli o majčinstvu.

Ne plašite se poroda i porođajnih bolova. Djevojka (bah, žena) koja nikada nije popravila zub bez lokalne anestezije, i grči se pri svakom vađenju krvi, koja se zaista dugo porađala i teško porodila, vam odgovorno tvrdi da boli, itekako boli, ali da se može izdržati, čak i bez one vriske iz holivudskih filmova. Istina je da taj bol udara u oči, a može čak izazvati povraćanje, i sve vam zvuči strašno i mislićete na ovaj moj opis još dugo, dugo, ali nakon samog poroda ćete najmanje razmišljati o tome, i taj bol vam nikada neće biti preprjeka za slijedeću trudnoću i porod. Ah ne, ne prosipam vam sad i ja ovdje onu romantičarsku priču o talasu hormona sreće nakon poroda i privijanju čeda na grudi zbog kojeg biste istog trena opet prošle kroz sve patnje. Već vas unaprijed upozoravam da su porod i strah od poroda ništa naspram straha i brige koji vas obuzmu nakon poroda. I ne napuštaju do smrti.

Mislim da sam se pogrešno izrazila: ne želim ni reći da je porod grozan, grozan, ali da ima nesto puno groznije, groznije, već da je precijenjen, a da se o onome sto slijedi nakon poroda govori rijetko ili na pogrešan način.

Znam koliko je ovaj moj komentar apsolutistički, i da ne uzima u obzir meni svetu individualnost, jer ljudi su različiti, i možda mnoge žene osjećaju drugačije, ali znam da i mnoge osjećaju baš ovako, tako, iako griješim, ne griješim puno.

Uglavnom:

Govorićemo vam kako je teško imati bebu. Pričaćemo vam o neprospavanim noćima, bolnom porođaju, i sličnom. Govorićemo vam i o roditeljskoj ljubavi. Pričaćemo vam o momentima sreće kada se bepče prvi put nasmiješi, kada vas prvi put prepozna, kada prvi put progovori, i sličnom.

Ali nekako svi zaboravimo da napomenemo koji osjećaj straha i brige i odgovornosti obuzme čovjeka...

Diše li, ne diše li. SIDS vam ne izlazi iz glave (ovdje bi bilo prikladno teoretisati malo o preinformisanosti modernog vremena), i ne usuđujete se zaspati, jer ko će pobogu kontrolisati njegov dah i rad žile kucavice. Primijetite i najmanju crvenu tačkicu na voljenom licu. I dugo, dugo se molite Bogu da spadne otok sa djetetovog lijevog oka koje izgleda manje od desnog (dok ne shvatite da će vaše dijete jako dobro umjeti namigivati. I kužiće vas jednim dok drugo umije držati kompletno zatvorenim.) Izađete malo na zrak, među ljude, sami, jer to hoćete, jer to trebate, a vani ne osjetite ni zrak niti vidite te ljude i udarate u njih, jer ne mislite da ga iko umije paziti osim vas, i brži ste "odvuda nego otuda" :).

I takvih je primjera u nedogled...

Kada sam bila trudna, mlađe žene su stalno kukale kako je teško, mada lijepo, a starije su likovale da ću napokon vidjeti šta znači biti majka, da ću je tek sada naučiti cijeniti, a samo je jedna žena rekla, bez puno drugih komentara: vidjećes, rodićeš sebi jednu veliku brigu.

I koliko je čudno da je život bez te brige sada nezamisliv. :)

22.11.2007.

Argeta u dijaspori. Sjetih se.

Kada ti mama ne ovariše kupiti originalnu, klasičnu, kokošju, dakle najobičniju paštetu Argetu u straNJskoj prodavnici koja je napokon otkrila gastarbajtere kao potencijalne i rasipne kupce (koji kupuju po motu, sve za guzi*u...ok, definitivno je to slovo Z koje ovoj riječi daje njenu vulgarnu notu :))), onda znaš da si dijasporac. Argeta se za strano tržište obukla u novo ruho i opisala na straNJskom jeziku, pa sam dugo, dugo redovno jela goveđi namaz. Koje je svaki put razočarenje bilo, otvoriti konzervu i ne osjetiti onaj poznati, ljubljeni miris kokošje Argete... Dok nisam nekad mami održala lekciju iz zoologije na njemačkom jeziku.

21.11.2007.

Polu sam fascinirana vijescu...

...da ce zbog porasta cijene nafte, poskupiti i -kozmetika! Paraffinum liquidum. A zaprepascena sam cinjenicom da ga sadrzi i citav niz produkata za njegu bebe, i to mahom poznate "marke" (Nivea, Penaten...). Zato se moja kupovina svaki put plaho otegne, jer stojim i iscitavam na poledjini sicusnim slovima ispisane ingredients.
Toliko.

16.11.2007.

A majcinski nagon?

Dakle, porodila sam se.

Na casovima psihologije u gimnaziji smo tabirili razne urodjene jali prirodne ljudske nagone poput recimo onog seksualnog, ili agresivnog ili pak nagona za hranom koji, kad se probudi, potisne sve druge i gura se na prvo mjesto, dok ne bude ON zadovoljen. Kao studentica, site gu*ice (interesantno je ovdje vagati koje slovo ovoj rijeci daje njenu vulgarnu notu), koja je uz sve to pomalo i otegla fakultet i vecinu dana se mogla dooobro naspavati, cijelo to teoretisanje o jacini ljudskih nagona je ostalo vala bas -teoretisanje... Sve dok... Sve dok...

Dok ne postadoh majka...

Od tada, da bih ostala normalan insan, koji koliko toliko normalno funkcionise u drustvu, konstantno vagam sta je jace: moj nagon za hranom ili moj nagon za snom. Moje zahtijevno dojence mi je nametnulo svoj ritam i dnevni program u kojem je vrlo, vrlo... veoma malo vremena predvidjeno za mene. S toga se borim kako znam i umijem.

Cijela stvar je pak postala drasticno komplikovanija kada se u moju unutrasnju borbu nagona umijesao jedan, za zenu zasigurno neprirodan nagon, a koji mozemo nazvati nekakvom ambicioznoscu za licnim napredovanjem, nekakvom potrebom za vremenom samo za sebe, i tako slicno. Taj se nagon pokazao iznenadjujuce jakim, a sasvim je izvjesno da je to tako, jer je umjetan!!! Dizajniran u feministickim fabrikama truhlog Zapada, je li. :))) Pa, kako ce jadni prirodni nagoni protiv njega?!

Bilo kako bilo, u zadnje vrijeme sve cesce udovoljavam tom nagonu na ustrb potrebe za snom, te u sitnim satima iscitavam politicke magazine, a neki dan sam dovrsila i prvu knjigu nakon poroda. Wow! Svijet me ponovo ima!

19.09.2007.

Bah!

Pricaju o tom nekom nesting instinktu ili sindromu koji se kod trudnice pojavi valjda nekad tik pored porod kao jedan od znakova istog. I tako ti ja ustajem par puta u zadnje dvije sedmice sa osjecajem krivice zbog svoga, nenaucnim, ali mnogim drugim i pouzdanijim nacinima dokazanog sindroma lijenosti, te pomislim kako bi bilo prakticno napokon oprati djecije stvari, mozda ih cak i ispeglati, a onda eventualno u ormaru i pronaci mjesta za njih. I dok tako otvaram jedna, pa druga vrata ormara zamisljajuci novi raspored, sjetim se tog nesretnog nesting instinkta, pa me uhvati strah od poroda, pozatvaram odmah vrata od ormara i kazem haman pa naglas, necu ja jos, jok, jok, nadajuci se, je li, da cu suzbijanjem eventualnog nesting instinkta odgoditi i sam porod. Pa se opet zamislim: da se taj famozni instinkt i kod mene zaista pojavio, mozda ga ne bih mogla ni potisnuti? Mozda bi bio jaci od mene ili cak dio mene? Haman da je i ovaj put samo lijenost nasla jos jedan dodatni nacin da se opravda i manifestuje?! Ali neka, sto je sigurno, sigurno je, velim sebi, i zadajem se u ponasanje kao da nista nije bilo niti treba da bude... I tako dotjeram cara do duvara, pa u zadnje vecernje sate zadnjih dana pred porod perem, susim, peglam, raspremam i..........psujem. Vidim sad da definitivno nema nikakvog nesting instinkta u meni, mogla sam rahat ovo i ranije.

02.09.2007.

Multi-multi-multi-kulti

Danas mi je ruku dopao letak jedne "mikrokreditne organizacije" iz Banja Luke. Na poleđini kvalitetne dvolisnice piše: POZOVITE NAŠE KANCELARIJE. Imaju kancelarije u 32 bosanskohercegovačka grada + odnedavno i Goražde.

Prelijećem poluzainteresovanim pogledom preko liste gradova i adresa organizacije ne očekujući ništa posebno uzbudljivo, kad mi -buuum- postade jasno na kakav sam kulturološki rudnik bosanskohercegovačkog fenomena naletjela. Mislim da su bjelosvjetski političari tamo pred kraj 1995. mislili isto ono što sam ja danas pomislila: da BiH ovakva kakva je ne postoji, trebalo bi je izmisliti!

Adrese Mikrofina iz Banja Luke su (slijedi izbor):

Bijeljina
Srpske vojske 2

Bileća
Cara Dušana bb

Bratunac
Kosovska, ZTC

Čajniče
Srpskih ratnika 5

Foča
Kralja Petra bb

Grude
Republike Hrvatske 37

Han Pijesak
Srpske vojske bb

Livno
Župana Želimira 3

Ljubinje
Trg Nemanjića

Ljubuški
Kralja Krešimira bb

Pale
Srpskih ratnika 44

Posušje
Bana Jelačića 15

Rudo
Vožda Karađorđa Petrovića 6

Sokolac
Cara Lazara Z-17

Srebrenica
Srpskih vladara

Šekovići
Trg Kralja Petra 8

I u Vlasenici i Višegradu još po jednom car Lazar i kralj Petar. Neka Svetog Save u Zvorniku.

Nema na popisu još "turskih" gradova iz miješanog entiteta, ali sam načula da je u Goraždu blizu Mikrofinove kancelarije most Alije Izetbegovića.

Po izlistanim adresama i njihovim milo- i velikozvučnim nazivima stičem dojam da je riječ o centralnim lokacijama nabrojanih čaršija, te ja kao savjesna bh državljanka ne mogu zaista, a da se sada ne zadam u googlanje svih tih kraljeva, careva, banova, voždova po kojima je moja država ponosno nazvala svoje glavne džade. Imam veliku rupu u svom opštem obrazovanju

No, malo me tješi činjenica da da je jedan trg u Širokom Brijegu nazvan i po meni:

Trg žrtava rata bb

02.09.2007.

Ovdje nisam htjela o tome.

Zaista nisam. Ovo je trebalo da bude moja oaza u kojoj bih se odmorila od svakodnevnih borbi sa vjetrenjacama u obliku

staroaustrougarske birokratije,

americke paranoje,

galopirajuce globalizacije i kapitalizma,

zagadjenja okoline,

feminizma koji guta vlastitu djecu :(,

i ne tek na koncu okupacije islamskog ucenja od strane omrazenog patrijarhata.

Da odmor nije bio efikasan koliko je prethodno bilo zamisljeno, se da vidjeti na porazavajucem broju javljanja. Ocigledno ne mogu protiv sebe i ovoga necega u meni sto hoce da ispravlja krive Drine i po cijenu vlastitih zivaca. Mozda sam trebala ostaviti sve ove greske u tipkanju da docaram drhtanje svojih ruku?

Neka sad...

A prvi obracun nece biti dugacak i nece imati puno veze sa onim sto mu bijase direktan povod. Jer za to u noci nemam snage. Nisam li dramaticna? Za svoj ukus zapravo pateticna.

Uvod, uvod, uvod...treba mi uvod!

Nista od uvoda.

Danas sam se iscitavajuci neke blogove (ipak uvod) sjetila da sam prije par sedmica citala novo izdanje casopisa Novi Horizonti. Zapravo sam preko vecine sadrzaja preletila, pa poletila da procitam rubriku Pitanja i odgovori, jer fetve izdaje novi lik, nije vise Sukrija Ramic. Ko je taj novi lik, ne znam ni ja tacno, a ko je Ramic nije sada uopste bitno.

http://www.novihorizonti.com/test/tekst.asp?ArtikalID=149

Ne interesuju mene toliko presude i misljenja novog lika koliko sama pitanja citalaca, jer jednom je jedan mudar insan rekao da se u pitanjima postavljenim od strane muslimana njihovim ucenjacima ogleda stvarno stanje tih istih muslimana. Stanje duha i svemu toga slicnoga i svega onoga od cega se taj duh sastoji i cime se gradi. To pojasnjavam ja.

I tako procitam pitanje:

"Prilikom obilježavanja vjerskih svečanosti kod nas je sve prisutnija praksa izvođenja prigodnih programa u kojima učestvuju i djevojke koje tom prilikom zajedno sa mladićima uče i sjede u pročelju džamije. Koliko mi je poznato, slična praksa nije poznata u ostalim muslimanskim sredinama. Interesuje me, da li se to može tolerisati i da li je to u skladu sa propisima islama?"

I mada sam prvenstveno zbog ovakvih pitanja revnosni citalac (sta li je gender i politicki korektna verzija rijeci?) spomenute rubrike, ovaj put cu komentarisati ipak sadrzaj "presude". Mada je i samo pitanje zaista vrijedno razmatranja. Naocigled klimatskih i politickih prilika imati neprospavane noci zbog zajednickog ucenja islamskih tekstova u procelju dzamije je zaista nista drugo do velika hrabrost.

A novi lik na sve to zbori ovako:

"Cilj silamskih (sic!) propisa je izgradnja moralnog društva čija će okosnica biti zdrava porodica. Mnogo je kur'ansko-sunnetskih tekstova koji govore o ponašanju, odijevanju, djelovanju i drugim pitanjima koji se odnose samo na ženske osobe."

Obecala sam da necu dugo. Blizimo se samom kraju. Zaista. Mojim poentama, ako ih uopste bude, uvijek, uvijek posvetim manje mjesta i paznje nego mojim uvodima. A nesto sam tersala na sfusereni kraj romana od Tracy Chevalier. I sad nesto razmisljam, kada bih se odlucila na postavljanje tagova, onda bih zaista komotno mogla pored religije staviti jezik i knjige, zar ne?! To bi me malo utjesilo, jer oaza ne bi bila sasvim skrnavljena.

Dakle, to je novi lik rekao. I kao u inat zdravom razumu, i kao nevjerovatno drsku uvrjedu za ljudsku, i samo prosjecnu inteligenciju, kao potporu svome stavu da se mnogi islamski tekstovi bave iskljucivo restrikcijama po pitanju zenskog oblacenja i ponasanja, on za svoj prvi dokaz donosi kur'anski tekst, tj. ajet koji postoji i u "muskoj verziji".

Naime, ovaj:

"Uzvišeni Allah kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje...“(En-Nur, 31.)"

Dok Dragi Allah u recenici tik prije tog ajeta isto tako kaze: "Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade." (En-Nur, 30.)"

Mislim...

Mislim stvarno...

Covjek polazi od toga da ne znamo citati, a jos manje razmisljati? Vlastitom glavom po mogucnosti.

Ma, sta je ba ovo?

Doima mi se kao neki vic, a znam da je samo jos jedan od mnogih asimetricnih tumacenja islamskih propisa na ustrb zenskog spola. Danasnja dava, danasnji poziv u islam. Zapravo, centralna tema danasnjeg poziva u islam: huda bludna zena! I oci zatvorene pred hudim bludnim muskarcem.

Mimo toga sto se evo i ibretim i pitam kakve veze uopste ima nabrajanje propisa o pitanju oblacenja i obaranja pogleda sa samim propisom dozvoljenosti ili zabranjenosti "mijesanja" muskaraca i zena, o kojem se novog lika pita, te kakve veze spominjanje "lose sredine" i "sumnjivih mjesta" ima sa pitanjem o "vjerskim svecanostima" u okviru dzamije,

ne mogu eto, a da se ne upitam, zasto se za opisanu situaciju zajednickog sijeljanja mladica i djevojaka iskljucivo potonje drze odgovornim i zasto novi lik ima potrebu da slaze da je takav stav ujedno i islamski? Mozda je do formulacije pitanja: djevojke sjede sa mladicima. Ah. A mladici ne sjede sa djevojkama? Ili ne sjede mladici i djevojke zajedno? Djevojke proganjaju mladice po dzamiji valjda.

Zaboravljaju da je mladicima dozvoljeno sjediti sa njima, ali nije njima dozvoljeno sjediti sa mladicima? Ha ja! :)))))))))))) Pa, islam se po pitanju mnogih aspekata medjuspolnih odnosa obraca samo zenama, zar ne?! Na zenama je da gledaju da ne dodje do zajednickog sijela i prela...

Bilo kako bilo, hvala niqab.blogger.ba i njenom vrijednom opominjanju sestara muslimanki u urednim tackama od 1 do 5 (to be continued?) na inspiraciji za moje danasnje javljanje. Ta opsteprisutna, a totalno pogresna asimetrija u opominjanju i ruzenju zena versus muskaraca mi jednostavno ne dade mira, pa umjesto da iscitam sve te jezive tacke od 1 do 5, i shodno njima (od)reagujem, posluzih se (neka mi bude oprosteno) starim mislima.

Toliko od mene o brigama danasnjih muslimana, a toliko i o kvalitetu vodjstva stada... Podsjeti me sve to namah na Timine ovce kako bezglavo pretrcavaju cestu kod A-stuba pred nasim zutim stojadinom u kojem se vracamo sa vikendice, a ja zacepljam usi i oci u strahu da tata nece na vrijeme stici zakociti. A one sumanuto trce, trce, ne znaju ni one kamo, ali samo nek se trci, trci...
Ma, ne bih ja brala brige, da nisam i ja ono tamo, vidis ga, lijevo od od one velike smreke, sareno janje na klimavim nogama...

13.08.2007.

Kuća

Prolazeći pored turske pizzerije "Dilber" načuh djelić tuđeg razgovora na našem jeziku. On sjedi za stolom pred pizzerijom, ona tegli kese iz prodavnice. (Oni malo upućeniji će znati da je ovakva scena gotovo pa nemoguća u Sjevernoj Americi. Dakle, ja sam ponovo na Starom kontinentu.) Kaže mu:

"... Evo, bila sam tri sedmice kući."

Udaljavam se, ne čujem više ništa, ali nastavljam razmišljati o tome kako je zanimljivo nazivati mjesto na kojem se zadržiš svega tri sedmice -kućom. Ako je bila kući tri sedmice, gdje je danas? Kako zove mjesto na kojem provodi najveći dio godine, dio toliko velik da mogu komotno reći cijelu godinu? Tok misli mi prekida pitanje upućeno samoj sebi:

A gdje si ti uopšte više kod kuće?

Pihhh...


Stariji postovi

etnički nekorektno
<< 11/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Neki linkovi

Čitam

Vječni favorit
KOLODVOR

Moj nedolazak u grad N.
dogodio se bez zakašnjenja.

Bio si unaprijed obaviješten
neposlanim pismom.

Stigao si ne doći
u predviđeno vrijeme.

Vlak je došao na treći peron.
Izišlo je mnogo ljudi.

Uputio se u gomili prema izlazu
izostanak moje osobe.

Nekoliko me žena zamijenilo
žurno
u toj žurbi.

Jednoj je pritrčao
netko meni neznan,
ali ona ga je prepoznala
smjesta.

Izmijenili su
ne naš poljubac,
a za to vrijeme nestao je
ne moj kovčeg.

Kolodvor u gradu N.
dobro je položio ispit
iz objektivnog postojanja.

Cjelina je stajala na svome mjestu.
Pojedinosti su se kretale
po naznačenim tračnicama.

Čak je došlo
do ugovorenog susreta.

Izvan dosega
naše prisutnosti.

U izgubljenom raju
vjerodostojnosti.

Negdje daleko.
Negdje daleko.
Kako te riječi odjekuju...

W. Szymborska


***

Reci ako smetam,
reče on ulazeći,
onda odmah idem.

Ne samo da smetaš,
odgovorila sam,
ti remetiš svu moju egzistenciju.
Dobrodošao.

***

Na kraju sam upoznala osobu
koja je volila iste stvari kao i ja:
laste, šišmiše i puste kuće,
loše puteve i visoku travu,
šumske zvijezde, maglu i osamu.

I kako smo bili dosljedni:
nismo mogli trpiti jedno drugo.

E. Kilpi



Ja Rahmanu, ja Rahim
Uputi me, ja Alim
Kad me zovnes, ja Kerim
Smiluj mi se, ja Dzelil






MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
8943

Powered by Blogger.ba